Jednog petka uđe neki beduin u Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, džamiju na zapadna vrata, koja su bila nasuprot kuće Omera ibn Hattaba, radijallahu anhu. Allahov Poslanik, je stajao i držao hutbu. Čovjek stade pravo pred Poslanika i reče: "Allahov Poslaniče, blokirani su nam putevi i od gladi nam poginu stoka koju ljudi jašu — pa uči dovu Allahu da nam spusti kišu!" Allahov Poslanik podiže ruke, pa reče: "Allahu, napoji nas! Allahu, napoji nas! Allahu, napoji nas!" Enes ibn Malik je rekao: "Tako mi Allaha, na nebu nismo vidjeli ni komadić oblaka, a između nas u džamiji i brda Sel', koje se nalazi zapadno od džamije i s čije strane dolaze oblaci, nije bilo ni kuće ni zgrade koja bi nam zaklanjala pogled." Enes prenosi: "Iza njega naiđe oblak okrugao poput štita, a kada se našao nasred medinskog neba, raširio se, pa stade padati kiša. Tako mi Allaha, nismo vidjeli sunca od tog momenta sve do naredne džume, kada uđe isti onaj čovjek na ista vrata, a Poslanik je stajao i držao hutbu. Čovjek stade pravo pred njim i reče: 'Allahov Poslaniče, propala su imanja i zablokirali su putevi — pa uči dovu Allahu da zaustavi kišu!' Pa je Poslanik podigao ruke i rekao: 'Allahu, skloni kišu oko nas, a ne na nas. Allahu, na uzvišenja – brda, brdašca, doline i mjesta gdje raste šuma.'" Enes reče: "Kišni oblak se razišao pa smo izašli hodati pod suncem."