Ez-Zubejr b. El-Avvam u bici kod deve koja se desila zbog predaje Osmanovih ubica kazao je svome sinu Abdullahu: “Ja mislim da ću poginuti kao šehid i kao neko kome je nepravda učinjena. Mene zanima samo moj dug pa ga ti vrati za mene.” Dug kojeg je imao obuhvatao je cijeli imetak, ali i pored toga on je oporukom ostavio određeni imetak sinovima svoga sina, jer je znao da oni nemaju pravo na nasljedstvo, jer je njegov sin bio živ. Oporučio im je trećinu trećine koja je mogla obuhvatiti sve njih. Ljudi su ostavljali svoj imetak kod njega pa je on odbijao da taj imetak uzme kao vid depozita jer se bojao da će ga izgubiti. Govorio je: “Ovo nije depozit, nego ovo uzimam kao dug.” On je bio skroman i povjerljiv, nije bio postavljan na neke funkcije. Kada je umro, i nakon što je vraćen njegov dug i kada je ostalo od imetka ono što je ostalo, nasljednici su tražili da im to raspodijeli. On je odbio da to uradi osim kada nastupi period hadždža. Čekao je da bude uvjeren je li još neko ostao kome je Ez-Zubejr dužan pa da onda podjeli imetak. Tako je i učinio. Kada više nije nikome ostao dužan dao je suprugama njihov dio, a tada je imao 4 žene.