Ovim hadisom ukazuje se na vrijednost druženja i komuniciranja s ljudima, pa se tako i vjernik koji se druži s ljudima, strpljivo podnoseći neugodnosti i uznemiravanja koje ga zadese, naročito poslije savjeta koje uputi ljudima, pa oni reagiraju tako da mu nanesu neprijatnost, smatra boljim od vjernika koji izbjegava druženja i povlači se u osamu jer ne može da podnese njihova uznemiravanja.