Rafi' b. Hadidž spominje da je njegova porodica u Medini imala najviše u posjedu poljoprivrednog zemljišta i bašči. Oni su iznajmljivali zemljište na način kako se to radilo u predislamskom periodu, pa su davali zemljište na zirat pod uslovom da njima pripadne jedna strana, a onome ko se bavi poljoprivredom, druga strana, pa bi nekada jedna strana urodila plodom, a druga bila uništena. Nekada bi vlasniku zemljišta davali bolji dio zemlje, poput onoga koji rađa pored rijeka i obala, pa bi taj dio bio uništen, a drugi sačuvan i obrnuto. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio im je ovakav vid poslovanja jer on sadrži jednu vrstu nejasnoće, rizika i nepravde. Mora se znati i označiti naknada kao što mora postojati ravnopravnost po pitanju zarade i gubitka. Ako se radi o jednom njenom dijelu onda je to zajednički vid poslovanja koji mora biti utemeljen na pravdi i jednakosti u dobiti i gubitku i mora biti određen procentualno, kao npr. četvrtina ili polovina. Ako se radi o naknadi, onda je to iznajmljivanje prilikom čega mora biti poznata naknada. Ono je dozvoljeno, bez obzira da li bilo za zlato i srebro ili žitarice i plodove koji rađaju iz zemljišta, ili žitarice te vrste ili neke druge vrste. To je vid iznajmljivanja zemljišta, ugovora o kultivaciji ili napoličarstva i kao takvo dozvoljeno je zbog hadisa koji je općeg karaktera, a u kojem stoji: "Ako je nešto poznato i zajamčeno, u tome nema ništa sporno."