share_hadeeth
Ibn Omer, radijallahu 'anhuma, pojašnjava u ovom hadisu da bi Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, kada bi želio krenuti na putovanje i popeo se na jahalicu, govorio tri puta „Allahu ekber“, a zatim bi proučio ovu veličanstvenu dovu koja sadrži veoma važna i sadržajna značenja od kojih je: negiranje da Allah Uzviženi ima bilo kakvu potrebu ili mahanu, osjećaj i svijest o Allahovim blagodatima koje daje robovima, negiranje da bilo ko mimo Allaha ima apsolutnu snagu i moć, potvrđivanje povratka Allahu Uzvišenom, molba Allahu da podari dobro i da nas učini bogobojaznim, da nas usmjeri ka djelu koje On voli i koje će biti primljeno kod Njega, oslanjanje i pouzdanje u Allaha Uzvišenog i prepuštanje svakog slučaja i stanja Njemu, molba Allahu da nas sačuva, kao i naše porodice, da otkloni poteškoće putovanja i da nam pruži zaštitu od svakog zla i štete koji se mogu pojaviti tom prilikom, kao npr. da sačuva putnika od toga da se vrati kući i da vidi u svojoj porodici, imetku ili djeci nešto što će ga uznemiriti. Ibn Omer, radijallahu 'anhu, spominje i drugu verziju u kojoj se navodi da bi Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, prilikom povratka učio ovu dovu, dodavši još riječi: „Ajibune (Mi se vraćamo), taibun (kajaći se od grijeha), abidune (obožavajući Allaha) li Rabbina hamidun (bivaju zahvalni našem Gospodaru).“ Navodi se i da bi, kada se penje na neko mjesto, izgovarao tekbir Allahu ekber, tako da bi sebe smatrao sićušnim u poređenju sa veličinom Allaha Uzvišenog. Zatim bi govorio: „Nema Boga sem Allaha Koji nema sudruga“, potvrđujući tako da je samo On Bog Koji zaslužuje da bude obožavan, da On jedini stvara i održava i da On jedini ima lijepa imena i savršena svojstva, te da je On, Uzvišeni, pomagač Svojih dobrih robova i Svoje vojske.
